мај 08, 2014

+3816455783

Jesi li sama?

Mrzim ljude.
Nisam bila takva. Probudim se rano, ne ustajem iz kreveta, takva sam bila oduvek. Onda se naglo zakucam do terase, popušim paklu cigara i uradim šta je potrebno. Zorom legnem, ne spavam i opet se uspore svi predmeti oko mene. Krevet postane samo komad bukovine stvoren za mučenje mojih kukova i kolena, vazduh samo prostor za urlanje ptica. Tada mi ono malo uma divlja a duša se tek razletela po hodnicima svetova dragih kuća u koje ne ulazim. Ispod kreveta se gomilaju moji mrtvi srodnici sa svojim životnim navikama, čudnim oblikom nosa i
nešto me zaboli u desnoj sisi, uplašim se pa stegnem gumicu za kosu u šaci. Uskoro će, sve će se uskoro desiti.

Mrzim ljude, ne sve, samo one koje poznajem.
Kosa i polovična otvaranja duše, nekada, kunem se, vidim da sam naivna i glupa pre nego se ka nečemu pomerim i onda samo budem tužna, ko će ga znati zbog čega, niko me dugo nije povredio rečima ili odlascima, dolascima
Nikoga dugo nisam osetila. Nije bilo tako ranije, mrzim ljude,

Drago mi je čovečanstvo. Njega ne prepoznajem i mogu da ga presipam iz šake u šaku i pričam o napretku, senzacijama, ratovima koji uvek završe mirom, grupnim seksom u suzama. Kada te vidim ispred prolećne pijace volim te jer čini mi se patiš i iskrena si u satima nemira. Lepa si, devojci kupuješ prve jagode iako nemaš sreće u životu. Ne prilazi mi. Ja više nikog neću da upoznam po rečima ili zagrljaju. Još možda samo par toplih obrisa neke nežne i retke kose koja je daleka i neće me terati na saučesništvo i poštovanje.

Da li da postanem ono što se od mene očekuje svemirom?
I šta ako se
samo
ugasim
negde zaglavljena
sa rukama punim iščupanog cveća
,koje takođe mrzim,
promuklo šišteći

Čovek nikda nije sam, ne prihvatam, čovek nikda nije sam.

Нема коментара:

Постави коментар