јануар 03, 2014

Drug

NeTko je strašno vreme došlo. Ono seče muškarcima jabučice i sklupčava ih u testo na kolenima koje  bubri, premesi se, bubri. Devojke se zakrčile kurčevima i besnilom o celulitu pa ne vide  sebe kako u suknjici prave torte od blata. List, blato, list, blato, grana. Skoreni kontinenti po šakama.
Vidi ,mili, osećanja su svetla i prometna, na našim se trgovima već sade zumbuli i šeta se osmeh. Nije sramota da se plače /samo ako je jako i dramatično i filmski, adaptirano za takav dan, dan iščekivanja snega i leda, dan još uvek bolnički svetao, nebo zlokobno čisto. Sve čisto je bilo gadno, sve je gadno bilo. Nema tog zanosa koji se ne da utaložiti u nešto lepo, takvo je vreme došlo.
Došlo je i vreme da sve to zabijem u gaće, da me ništa od ovoga ne zanima jer ja imam druga zaključanog u Nikšiću, jer imam dobrog druga , druga koji uvek plače kada nikome to ne odgovara i kada jede mljacka i dobro koncem čisti zube jer nemamo para za zubara. Imam druga koji govori jezikom nepotrebnim u Nikšiću i Beogradu, koji bi bio sretan da nije odatle ni odlazio i onda najzad umro u sekundi beskonačnog bola mogućnosti sopstvene duše. Njegovo je vreme došlo i šta će sa njim raditi ne prelazi granicu jednog sata ali i njega je sam kupio i sam čistio i sam mu namestio kazaljke.

U svakom bih ti trenutku rekla da patiš, da ne čekaš bolje, da otvoriš svoju dušu da je zatru katranom od cigara, da se inficiraš i da nikada ne pomisliš da je to kraj. U svakom bih ti trenutku rekla da najgore još nije ni progledalo, da ga mi učimo da hoda i hranimo nesavladivom ljubavlju, da nismo spremni, i da se zidovi naših lica tako tužno krune po ostalima. 
U svakom bih ti trenutku rekla
Tu sam. Ovo mnogo mene što uspevaš prestaće samo sa tobom. Jebeš mene, tu sam. 

1 коментар: